Ukupno pogleda:: 3655
Rijeka Vučica

U smiraju dana plave se kupole papučkih visova. Kao da izranjaju jedan iz drugoga. Duboko u njihovoj nutrini nemirna voda. Probija se kroz kamene blokove, i poput biserne suze u oku izvire iz kamenja. Bistra i svjetlucava. Planinski potočić. Razigran kao bezbrižna dječja igra. Planinska voda vragolasto poskakuje po raznobojnom kamenju. Krivuda u sjeni joha, vrba, bagrema, bazge... Obale obrasle paprati i svakojakim šumskim biljem. Na kamenim gromadama mali vodopadi. Pjeni se voda u planinskom viru. Tu i tamo trzne se i brzinom munje nestane pokoja krkuša i jošavka. Odmor za oko, praznik za dušu.

Gotovo svaki papučki jarak ima svoj potok. Izvlače se potočići iz sjenovitih šuma i spajaju u podnožjima visova. U vječnom zagrljaju nastavljaju svoj beskonačni put u nepoznato. Sve tamo od Kapavca, preko Bazove glave do Češljakovačkog visa, izviru i teku Cipalovac, Žervanjski potok, Kaptolački potok,  Ninkovački potok, Hercegovac. Prema starim vojnim kartama čine Radlovačku rijeku. Dolje u orahovačkoj depresiji pridružuje im se Tisovac i Vrela - Duzlučki potok. Isti zemljovidi bilježe nastali vodni tok kao Orahovačku rijeku, odnosno Orahovica, a tek na izlazu iz Orahovice kao Vučicu. Neki kroničari  spominju ime Orahovačka rika, Velika i Mala. Bilo kako bilo to je naša Vučica.

Vučica!  Orahovačka žila kucavica. Siromašna bi bila Orahovica bez Vučice, uplakana bi bila Vučica bez Orahovice. Međusobna ljubav traje stoljećima.

Vučica u službi orahovačkih žitelja. Pokretala je električnu centralu i valjaonicu bakrenih limova. Njezine obale kroz Orahovicu bile su načičkane zidanim mlinovima, drvenim potočarama i pecarama za rakiju. Oprale su žene u čistoj vodi Vučice mnogo posteljine, lanenih košulja i gaća. Krivudala je Vučica Orahovicom neuređenih obala. Znala se s vremena na vrijeme razljutiti. Za nevremena i proloma oblaka nabujali bi papučki potoci. Napunila bi se Vučica vodom i prelila svoje obale. Poplavila bi dvorišta i napunila vodom orahovačke podrume. Vodni val znao je biti tako velik da je voda išla preko mosta. Mutna pobješnjela voda nosila je sa sobom bačve, stabla i sve što joj se našlo na putu. Snaga vode potkopavala je mostove, izrovala i odnosila obale. Izgradnjom retardacijske brane ove opasnosti više nema. Vodni val može  se kontrolirati.

Vučica danas. Usmjeren vodotok ozidan kamenim obalama.  Voda mirno teče svojim koritom usporavana izgrađenim malim kaskadama. Pjeni se voda i ispod kaskada, i poigrava odbačenom plastičnom bocom. Uz Vučicu šetnice. Uređene i osvijetljene.

Gost i putnik namjernik rado se zaustavljaju na obalama Vučice. Naslonjeni na ogradu mosta znaju je dugo promatrati, uživati.

A mi, Orahovčani? Možda Vučicu nismo doživljavali kao svoje bogomdano bogatstvo. Možda je ona za nas bila mjesto gdje ćemo baciti otpatke i smeće. Odnijet će voda. Nije tako. Pogledajmo je, lijepa je. Prošećimo njenim obalama, udahnimo njezinu svježinu. Čuvajmo je. Ona će nam to višestruko vratiti.

(G.I.G.)

 
Natrag