Povijest Orahovice

Orahovica se u povijesti prvi puta spominje u ispravi kralja Andrije II iz 1228. godine kojom se odreduju mede izmedu posjeda porodice Teten iz Ozyaga (Osuvak) i posjeda plemenite porodice orahovicke iz Orahovice. U ispravi se navodi da su posjedi povezani veoma dobrim tvrdim cestama. U srednjovjekovnim pismenim izvorima Orahovica se spominje i to kao grad (oppidum), posjed (possesio) i podrucje (territorium).

Grad Orahovica sredinom XIV. stoljeca spominje se kao kraljevski posjed. Kralj Ludovik 1357., u zamjenu za grad Zrin , daje Orahovicu Nikoli Kontu i sinu njegova brata Jakobu Leukusu (Totu). Nakon te zamjene Orahovica postaje mocan zidani grad uz zemljišni posjed koji se ubrzano razvija.

Slava staroga grada Orahovice, zapravo utvrdenoga grada Ružice trajala je više nego sam grad, te i Marija Terezija spominje važnost grada i u XIII. stoljecu, za provale Tatara, 1241.

Poslije 1420. godine Orahovicu dobiva u nasljedstvo mocna hrvatska plemicka porodica Gorjanski iz Gorjana. Kao gospodar Orahovice isticao se Nikola II. Ova porodica je znatno unaprijedila i osnažila gospodarski i kulturni život u Orahovici, kada je dogradeno nekoliko tvrdavskih objekata. Nakon smrti posljednjeg muškog nasljadnika u porodici Gorjanskih, u posjed Orahovice ulazi oko 1470. Lovro Ilocki. Poslije smrti Lovre Ilockog, 1522. grad Orahovica dolazi u posjed Ladislava Morea de Cula koji je bio posljednji gospodar Orahovice prije dolaska Turaka u ove krajeve. U lipnju 1543. godine grad, posjed i teritorij Orahovice su zauzeli Turci. Njihova vlast trajala je 144 godine, do 1687.

Orahovica je, prema zapisima turskog putopisca Elvije Celebije, bogat sandžakat s 15 zaima (dobara) i 100 timara. Carski has (porezi) i druge obveze iznosile su 700.000 akca, a Orahovica je istovremeno sandžak-begovoj vojsci mogla dati 5.000 odabranih momaka.

Poslije oslobadanja od Turaka Orahovica s cijelim orahovickim posjedomm postaje 1704. godine vlasništvom Carske komore.Orahovica je nakon toga promijenila nekoliko vlasnika, a 1733. godine grofovi Pejacevicevi Orahovicu prodaju pridošlom bogatašu iz Makedonije Demetru Mihalovicu, cija je porodica orahovicki posjed zadržala sve do kraja XIX. stoljeca. Posljednji ugledni clan ove loze Antun Mihalovic bio je hrvatski ban u razdoblju od 1917 do 1918.

Povijest Orahovice kao zemljišnog posjeda najuže je povezana s gradom Ružicom. Danas od srednjovjekovne gradine Ružica postoje samo razvaline koje su evidentirane kao spomenik nulte kategorije. Grad se nalazi na jednom od obranaka Papuka, na nadmorskoj visini od 337 metara, južno od Orahovice.

Povijesni izvori o prošlosti Orahovice podudaraju se s prošlošcu grada Ružice. 1357. godine spominje se kao kraljevski posjed . Grad Ružica je najveci i najbolje ocuvani srednjovjekovni grad u sjevernoj Hrvatskoj. Danas se poduzimaju zaštitne mjere za ocuvanje i oživljavanje ovog spomenika hrvatske povijesne baštine.

U ranom srednjem vijeku 1334. godine na orahovickom podrucju postojala je župa sa sjedištem u Orahovici. Nakon oslobodenja Slavonije od Turaka župa u Orahovici se spominje u kanonskoj vizitaciji zagrebackog kanonika i opata Juraja Dumbovica 1730. Duhovnu pastvu u orahovickom kraju vodili su franjevci u Našicama.

Do 1756. postojala je u Orahovici drvena crkva Sv. Križa. Današnja crkva Našašca Sv. Križa u Orahovici sagradena je 1756. i zauzima dominantno

mjesto u središtu Orahovice.

Duhovna jurisdikcija franjevaca iz Našica prestaje 1754. kda je obnovljena župa u Orahovici. Pod orahovicku župu pripalo je pet mjesta: Orahovica, Zdenci, Fericanci, Bokšic i Šaptinovci. Svecanu posvjetu crkve Našašca Sv. Križa u Orahovici obavio je 1800. zagrebacki biskup Maksimilijan Vrhovac.

Nakon izgradnje župne crkve Našašca Sv. Križa u Orahovici sagradene su podrucne-filijalne crkve i to: u Zdencima crkva Sv. Mihćla 1835. , na groblju u Orahovici kapelica Sv. Roka 1852., u Dolcima crkva Sv. Martina 1884. godine i u Novoj Jošavi crkva Sv. Terezije 1937.

 

Staro kupalište u Orahovici

Nekada davno u sadašnjem parku Roberta Domanjija, preko puta starog kaffe bara „Plavi 9“( današnji Plavac) nalazio se Kupališni tenis-park, od kojeg su danas ostala samo stabla, spomenik i tenisko igralište.

Kada bi se vratili u prošlost, neke 103 godine, u 1912.  vidjeli bi jednu danas zaboravljenu zanimljivost.

Dr. Ive Mažuran u monografiji o Orahovici piše:

Otkako je sagrađen hotel (prije toga svratište „Spitzer“) dolazilo je u Orahovicu sve više ljudi gdje su neki provodili svoj ljetni dio odmora, a da bi odmor bio ugodniji nedostajalo je samo kupalište.

Odlukom upravnog odbora Društva za poljepšanje Orahovice i okolice odlučeno je početkom 1914. da se nedaleko hotela sagradi kupalište ograđeno drvenim daskama, što je uz trošak od 4000 kruna i učinjeno.”

Kako je prolazilo vrijeme kupalište je postajalo sve poznatije i posjećenije, a pretijesno da bi primilo toliko posjetitelja.

Tada Društvo za proljepšanje Orahovice 1922. godine proširuje i dograđuje kupalište.

Sagrađene su 24 drvene kabine za presvlačenje, odskočna daska, ležaljke, tuš i postavljen je raspored kupanja. Oko kupališta postavljen je perivoj s ružičnjacima, a darovao ga je dr. Svetozar Grgin, u to vrijeme vlasnik bivše kurije Mihalović (danas gradska knjižnica).

1925. godine na orahovačkom kupalištu održan prvi izbor za Miss tadašnje zajedničke države Jugoslavije. Kako kaže orahovački povjesničar amater Duško Rađenović, prva misica bila je Orahovčanka.

Od ovog događaja prošlo je punih 90 godina i danas je zaboravljeno da je upravo Orahovica prva ugostila najljepše žene bivše države.

Kada se izgradilo orahovačko Jezero 60-ih godina prošlog stoljeća, kupalište pomalo gubi na značaju. Kada je Jezero uhvatilo puni zamah, Kupalište je zatvoreno i ispuštena je voda te sve do završetka 80-ih godina ostale su zjapiti betonske rupe, a danas je travnata površina s dječjim igralištem. Na mjestu gdje je bio ružičnjak sada je ulica Stošićevo šetalište.

 

Zaboravljena Orahovačka sinagoga

Sinagoga je bila smještena u današnjoj ulici Kralja Zvonimira na parceli K.Č. 75/1 koju je Izraelitička bogoštovna općina u Orahovici ugovorom od 8. studenog 2010. godine kupila za 4.000,00 kruna od Irme feral udane Michlević, a gradnja je dovšena 2011. godine.

Soliterna građevina povučena od regulacijske linije, SZ ulaz, uz ulicu jednostavna drvena ograda sa zidanim stupcima od „dersane“ opeke, u vrtu historicistički lampion. Lijevo od bogomolje je vjerojatno bila kuća rabina koja je imala ulaz kroz parcelu sinagoge.

Pripada tipu „sinagoge-kuće“. Volumen zgrade je zatvoren, raščlanjen tek ritmom polukružnih prozora i plošnih lezena. Ulično pročelje simetrično komponirano, neorenesansne koncepcije, nadvišeno zabatom zvonolike konture s natpisnom pločom i motivom šestokrake zvijezde. Isti simboli iskovani u u metalu korišteni su i kao „akroteriji“ na uglovima zabata.

U tlocrtu vjerojatno jednobrodni molitveni prostor bez posebnih ulaza i odvojenih galerija za žene (esrat nachim). S obzirom na malu inklinaciju u orijentaciji propovjedno postolje za rabina (bima) i sveti ormar za pohranu Tore (aron ha-kodesh) bili su ispravno usmjereni prema istoku.

Tijekom II svjetskog rata sinagoga je navodno pretvorena u njemački oficirski klub ili dom njemačkog Kulturbunda kolateralno stradala u napadu partizana 1943. i potpuno spaljena. Po nekim drugim izvorima srušili su ju nijemci. Od inventara Bogoštovne općine sačuvane su matice vjenčanih, rođenih i umrlih vođene od 1914. godine.

Poslije rata sljedbenici Bogoštovne općine prodali su 10. lipnja 1948. godine tada praznu parcelu sinagoge „Nabavno-prodajnoj zadrugi Orahovica“.

Na mjestu sinagoge, preko puta vatrogasnog doma, danas je stambena jednokatna kuća (današnja kuća obitelji Zeman)

Izvor: Karač. Z. (2000.) Arhitektura sinagoga u Hrvatskoj u doba historicizma.; Državni arhiv Osijek – Izraelitičke matice Orahovica 1914.-1939.