Crkva sv. Lovre –  Crkvari

Na osnovi izgleda južnog ulaza (portala) crkva okvirno datira iz 15. stoljeća, a prema nekim izvorima iz 14. ili čak 13. stoljeća. Kroničari je spominju kao crkvu Svetog Duha. Gradili su je  križari na nadmorskoj visini od 206 metara. Istaknuti teren bio je vrlo pogodan strateški položaj. Okružena je dubokim opkopom i zemljanim bedemom, čiji su ostaci i danas vidljivi. Turci su nakon zauzimanja ovih krajeva prepoznali stratešku važnost ove destinacije. Odmah su je preuredili u jak obrambeni vojni objekt, s vojničkom posadom, konakom, štalom, kulom i šančevima za obranu. Nakon izgona Turaka iz Slavonije prišlo se obnovi uništenih svetišta i crkava.

Crkvaračku su crkvu obnovili grofovi Pejačević. Crkva je preimenovana u hram Svetog Lovre, prema ranijim tradicijama i vremenu vladanja knezova i grofova  Lovre i Nikole Iločkih. Posveta i blagoslov obavljeni su pred velikim brojem vjernika  1743. godine. Pjevale su se svete pjesme, zvonilo zvono i pucali mužari.

Crkva sv. Lovre je spomenik kulture nulte kategorije sa sakralnom, urbanom i fortifikacijskom vrijednošću.

Priča o zvonu

Zanimljiva je priča o sudbini crkvenog zvona s ove crkve. Crkveno zvono nabavio je narod Crkvara i Jošave za cijenu od 5 carskih dukata i 12 lisičjih koža, negdje oko 1540. godine. Da Turci ne bi crkveno zvono skinuli za lijevanje svojih topova, smjeli Crkvarčani lipnja 1543. godine zakopali su zvono u ,,livadke,“ i dobro ga maskirali. Na zvon zvona su na određeno mjesto stigli ugledni odbornici Bartol Rebuš, Lovro Udovčić, Severin Jović, Tito Blagajac, Gavro Kruljac, Cvjetko Jošavac, Erazmo Dorić i Metodije Stefanović. Uz još mnogo mladeži, žena i djece, čiča Franjo je održao tužni govor i pozvao da se raziđu, kud tko zna, a najviše mu je bilo žao rastanka i crkvenog zvona koje je upravo on Franjo Boljkovac i Mato Mitrović nabavio. Zvono je ostalo zakopano punih 200 godina. Nakon dva stoljeća, mještani su ga ponovno iskopali i postavili na toranj. Godine 1743., Crkva svetog Lovre je bila obnovljena i posvećena. Bila je gotovo obnovljena i lijepa, ali je manjkalo zvono. Nažalost, toliko novaca nije bilo da se za ovu priliku nabavi i novo zvono. Ali Crkvarčani su znali za priče o skrivanju, zakapanju i spremanju, pred Turcima, starog zvona. Znali su mještani da su to napravili njihovi djedovi kod ‘svete vodice’ i tu osnovali svetište. Ipak, nakon toliko godina svetište je ostalo, ali nitko nije znao točno gdje zvono leži zakopano.

Nakon dugotrajnih pretraživanja, Crkvarčani su našli svoje staro zvono na mjestu svetišta. Odmah je podignuto te očišćeno i pripremljeno za postavljanje na drveni toranj Crkve svetog Lovre. Priča je eto bila istinita, zvono je bilo skriveno pod Turcima zakopavanjem u zemlju, a uz pomoć, recimo tako, providnosti, zvono je opet tu nakon točno 200 godina stajanja u zemlji. Uz posebne počasti je podignuto na toranj crkve te istovremeno na dan prije Duhova 1743. crkva je i posvećena.

Ali ni tu nije kraj priči o sudbini crkvaračkog zvona. Naime, po nalogu biskupije znamenito zvono moralo se prenijeti (navodno posuditi) 1844. godine u župnu crkvu Feričanci. Zvono tu ostaje do nesretne ratne 1916. godine, kada austrougarska vojna vlast rekvirira sva zvona za lijevanje topova u Prvom svjetskom ratu. Zvono odlazi zauvijek u ratne tvornice, a matična crkva svetog Lovre i ona župna u Feričancima četiri godine ostaju bez zvona.

Tako se odvijala tragična povijest Crkvara, crkve u Crkvarima, i najtragičnija sudbina starog crkvenog zvona, kroz period od četiri burna stoljeća ili, točnije, kroz 376 godina. Zvono je ovdašnji narod uz mnoga odricanja uspio nabaviti i na kraju izgubiti – zaključuje povijesnu crticu iz Crkvara.

Tako je, dakle, bilo u minulim burnim vremenima. Nažalost, mnogi Crkvarčani, Starojošavčani pa i Orahovčani ne poznaju dovoljno ovu zanimljivu povijesnu priču. Nju je međutim uspio sačuvati Mato Mitrović, koji je godinama bilježio i pisao sve  što se događalo vezano uz orahovački kraj pa je tako i ova zanimljiva i poučna storija o prošlosti Crkvara, preživjela za buduće naraštaje.

Da su Crkvarčani oduvijek bili pobožan narod i veliki vjernici pokazuju i imena područja oko ovoga pitomog slavonskog sela. Naime, jedan dio njiva i šuma, kako smo već rekli, oko Crkvara nosi naziv Zvonaruša, drugi dio Križevac, treći oko stupa svetog Duha – Poduvo (pod Duhom), a i sam naziv mjesta Crkvari puno govori sam za sebe – ljudi od Boga, od vjere, od crkve. Jer može zvono i propasti, nestati u burnim vremenima ratova, no kad je vjera čvrsta, sve se može prebroditi i život teče dalje. Sa zvonom ili bez njega.

Stari mještani Crkvara i Stare Jošave godinama su pamtili sudbinu svoga zvona. Prepričavali su priču o zvonu svojim potomcima, a zanimljivo je da su područje, tada livade i njive, a danas je to šuma i šikara, nazvali Zvonaruša. I o tome je Mato Mitrović zabilježio rečenicu: “Za vjerovati je da od navedenog slučaja crkvaračkog zvona iz davne 1543. jedna od katastarskih čestica uz Crkvare i danas nosi povijesni naziv Zvonaruša. Istina je, jer i danas Crkvaračni i Starojošavčani kažu – idemo na njive ili u vinograde, kod ili na Zvonarušu”.

Izložba „Tajne crkve sv. Lovre – otkrivena prošlost Crkvara“

6. lipnja 2018. godine u Arheološkom muzeju u Zagrebu otvorena je izložba „Tajne crkve sv. Lovre – otkrivena prošlost Crkvara“. Izložba je nastala u suradnji Arheološkog muzeja u Zagrebu i Instituta za arheologiju i predstavlja vrijedne rezultate dugogodišnjeg istraživanja Instituta za arheologiju oko crkve sv. Lovre u Crkvarima, naselja u sastavu grada Orahovice u Virovitičko-podravskoj županiji.

Putem izložbe posjetitelji su upoznati s različitim zanimljivim podacima o položaju ovog izuzetno značajnog lokaliteta s obzirom na užu i širu regiju, o arheološko-konzervatorskim i antropološkim istraživanjima i rezultatima, o pogrebnim običajima i religijskim životom stanovništva kroz različita povijesna razdoblja od ranog srednjeg vijeka 11. stoljeća do novog vijeka, odnosno, 18. stoljeća. Na izložbi su izloženi najreprezentativniji predmeti pronađenih prilikom istraživanja.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *