Ukupno pogleda:: 8001
Vodenica

Uronjena u zelenilo središnjeg orahovačkog parka, u svom vlastitom miru i tišini,

vodenica, orahovačka vodenica. Debele hrastove grede na betonskim stupovima nose drvenu konstrukciju. Pokrivena šindrom johinog drveta prokuhanog u ulju. Šindra precizno posložena, poput ljusaka na tijelu potočne ribe. Šalukatre malih prozora poluotvorene. U blizini uspravni vitki čempresi. Stoje poput ukočenih stražara. Samo se s vremena na vrijeme blago naklone na podnevnom povjetarcu. Vodeničko kolo šuti. Korito rijeke suho. Suh je i drveni valov. Postavljen je da usmjerava i ubrzava mlaz vode na rubove majstorski zaobljenih lopatica vodeničkog kola.

Današnji izgled vodenice izradio je i postavio Stjepan Jagarinec iz Humljana, travnja 2005. godine, u dimenzijama i obliku stare vodenice. Temeljito je proučavao staru vodenicu, njezine slike, makete i zapise. Obilazio je oko nje, zagledao, mjerio. Najviše mu je muke zadalo vodeničko kolo. Tako pravilan raspored i konusna zaobljenost lopatica, moglo je biti djelo samo pravog majstora. Danonoćno je izračunavao, pravio nacrte i izrađivao probno kolo. Strpljenje i upornost su nagrađeni. Ne samo vodeničko kolo, nego i cijela vodenica vjerna su preslika one stare. A tu staru vodenicu dobrano je načeo zub vremena, te je stoga trebalo nešto učiniti.

Vodenica nekad (1912.god.)Prema kazivanjima, proučavanjem i zapisima Franje Voćinkića, Mate Mitrovića i Duška Rađenovića, saznajemo dosta podataka o samoj vodenici i njezinoj stogodišnjoj povijesti. Sagrađena je početkom dvadesetog stoljeća, a najstarija fotografija datira iz 1912. godine.

Vlasnici vodenice bili su takozvani ,,poredari“. Postojao je red po kojem se vršila meljava žitarica u vodenici. Unaprijed se znalo tko i kada može doći samljeti žitarice. To su bile obitelji koje su imale pravo korištenja vodenice. Iz gruntovnih knjiga saznajemo da su to bile, između ostalih, obitelji: Petrušić, Grgić, Hep, Šokac, Paraga, Grbić... Pravo korištenja vodenice određivalo se prema tome koliko je koja porodica (poredar) uložila sredstava i rada u izgradnji i održavanju vodenice. Poredari su morali plaćati i majstora mlinara. Mlinar je o svemu vodio brigu, a poglavito o oštrini mljevenog vodeničkog kamenja.

Vodenica je bila u pogonu tijekom cijelog dana, ovisno o potrebi. Meljava se vršila čak i preko noći. Tada je bilo više vode. Danju je na istom vodotoku, koristeći snagu vode,  radila električna centrala (današnja zgrada orahovačke pekare), te valjaonica bakrenih limova (najvjerojatnije današnja kuća obitelji Nemeš).

Tip orahovačke vodenice nalazimo u enciklopediji strojeva F. Razumovića. Ona spada u kategoriju vodenica s ulazom vode u sredini. Takav tip vodenice bio je rijedak na ovim područjima. Kroničar bilježi da je ova vodenica bila jedna od najbržih u regiji. Stare vojne zemljovidne karte Austro-ugarske monarhije potvrđuju kako je tih godina postojao rijedak tip vodenice. Bilježe također podatak da je uz taj vodotok, ili kako ga karte nazivaju ,,Orahovačka rika“, postojalo još jedanaest vodenica, potočara.

U muzeju u Munchenu čuva se maketa nekadašnjeg izgleda orahovačke vodenice.

Danas je okoliš vodenice malo gradilište. Hrpe kamena i drugih materijala uokolo. Duboki odvodni kanal prema Vučici gotov. Ozidan kamenom. Bit će tu još jezerce, vodna akumulacija i niz drugih sadržaja. Poteći će voda kroz orahovački park. Zavrtjet će se vodeničko kolo.

Odmorite se na klupi uz orahovačku šetnicu. Zamislite vrijedne poredare kako iz seoskih kola zabacuju vreće pune žitarica na rame. Nemirni konji odmahuju glavom, tjeraju dosadne muhe. Mlinar čeka na vratima vodenice. Udara mlaz vode u vodeničko kolo, vrti se, vrti se vodenički kamen.

(G.I.G.)

 
Natrag