Park prirode Papuk

Glavno obilježje istočnog dijela Hrvatske – Slavonije – su nizinske ravnice s velikim kultiviranim područjima. Iz te ravnice koja je nekad bila dno Panonskog mora izdižu se planine na gotovo tisuću metara nadmorske visine. Jedna od tih planina je i Papuk – najljepša planina Slavonije.

Zastupnički dom Hrvatskog državnog sabora donio je Zakon o proglašenju Parka prirode Papuk 23. travnja 1999. godine zbog iznimne geološke i biološke raznolikosti i vrijedne kulturno- povijesne baštine. Aktivnosti Parka prirode Papuk usmjerene su na zaštitu, očuvanje i promicanje temeljnih prirodnih i kulturnih vrijednosti Parka.

Park prirode Papuk obuhvaća prostorno najveći dio planine Papuk, te djelomično Krndije generalnog pružanja SZ-JI. Prostire se na površini od 336 km2 (33 600 ha), a nalazi se administrativno na području dviju županija, Požeško-slavonske i Virovitičko-podravske. Općine i gradovi koje se nalaze na području Parka prirode Papuk su: Kaptol, Velika, Brestovac i grad Kutjevo (Požeško-slavonska županija), te općine Voćin, Čačinci i grad Orahovica (Virovitičko-podravska županija).

Planine Papuk i Krndija pripadaju slavonskom gorju koje ima središnji geografski položaj u panonskom, nizinskom prostoru Slavonije. Iako slavonska gorja nisu viša od 1 000 m, njihova je prisutnost u krajobrazu vrlo uočljiva, budući da su okolne aluvijalne ravnice na oko 100 m nadmorske visine, a obronci gorja u prosjeku su samo 100 m iznad ravnica. Gorja su izrazito šumske površine, pa ih i to razlikuje i razdvaja od okolnog krajobraza, te su najmarkantnija značajka reljefa istočne Hrvatske. Izvorne šume su dobro očuvane, a posebno su vrijedne šume panonske bukve i jele u višim predjelima.

Unutar Parka prirode nalaze se brojna područja koja imaju veći stupanj zaštićenosti nego ostali dijelovi parka. Status posebno zaštićenih područja dobili su zbog svojih neuobičajenih značajki koje ih manifestiraju kao jedinstvene u području, regiji, zemlji ili čak i šire. Posebno zaštićena područja su: geološki spomenik prirode Rupnica, park šuma Jankovac, posebni rezervat šumske vegetacije Sekulinačke planine, spomenik prirode Dva hrasta, spomenik prirode Stanište tise, posebni floristički rezervat Pliš-Mališčak-Turjak-Lapjak.

Područje Parka prirode predstavlja geološki najraznolikije područje u ovom dijelu Republike Hrvatske. Slijedom europskih i svjetskih inicijativa u zaštiti vrijedne geološke baštine stvorene su asocijacije kao što su: Europska mreža geoparkova (EGN), te Svjetska mreža geoparkova (GGN). Park prirode Papuk postao je članom navedenih asocijacija 2007. godine, kao prvi geopark iz Hrvatske.

 

Geologija

Park prirode Papuk ima jedinstven položaj u kolizijskoj zoni dvaju makroploča – Afričke i Euroazijske. Na malom području susrećemo različite vrste stijena (magmatske, sedimentne i metamorfne) koje su stvarane od prekambrija do danas. Stijene na Papuku su formirane u različitim geološkim okruženjima, a kao posljedicu toga tu nalazimo svu raznolikost stijena s obzirom na litologiju, stratigrafsku starost ili strukturne karakteristike.

Papuk sadrži formacije stijena izuzetnog geološkog interesa, koje su stare i preko 600 milijuna godina, što ih čini jednim od najstarijih stijena u Hrvatskoj.

Geološki, Papuk je smješten u najjužnijem dijelu tektonske jedinice Tisije, koja predstavlja dio pred-neogenske kristalinske baze Panonskog bazena. Papuk je uglavnom izgrađen od metamorfnih i magmatskih stijena, a smatra se da su izdanci Tisijske jedinice stijena koje nalazimo na Papuku najbolji primjeri u širem području Panonskog bazena.

Na kristalinskoj osnovi leže permo-trijaski sedimenti i naslage neogenske i kvartarne starosti. Podaci vezani za starost metamorfita (filiti, kloritni škriljavci, gnajsevi, migmatiti i amfiboliti) i granita su oskudni i njihova starost je predmet čestih sukobljavanja među geolozima; smatrani su prekambrijske starosti dok ih drugi svrstavaju u stariji paleozoik.

Mezozojske formacije su predstavljene najvećim dijelom karbonatnim stijenama u kojima su česti krški oblici: ponori, ponikve, špilje, jame. Nalazimo ih na vršnom dijelu Papuka.

U kenozoiku nalazimo fosiliferne sedimente, najčešće miocenske starosti, kada je Papuk bio otok u „panonskom moru“. Tijekom miocena odvijala se i vulkanska aktivnost, a dokaz tomu su piroklastične naslage i manja vulkanska tijela. Konačna tektonska izdizanja i erozija stijena slavonskih planina akumulirale su velike količine sedimentnog detritusa, sada sačuvane kao više od 1 kilometra debele naslage savske i dravske potoline.

 

 

 

Web stranica Parka prirode Papuk: www.pp-papuk.hr